Piše: Vojo Vuletić
Demokratiju, kao veliku ideju, oduvijek su jedni oduševljeno prihvatali, a drugi osporavali. Među onima koji su je prihvatali još u petom vijeku prije nove ere bio je Perikle, smatrajući atinsku demokratiju „idealom kojem bi svi trebalo da teže“. Dok je Ciceron u prvom vijeku prije Hrista govorio „da je svaka država onakva kakva je priroda i volja onoga koji njome upravlja“. Tvorac teorije relativiteta Ajnštajn je u prvoj polovini XX vijeka demokratiju smatrao idealnom zbog toga „što svakog čovjeka poštuje kao biće“. Pojam demokratije dobija na značaju posebno u savremenom svijetu kada su građanske slobode dobile primat u svakom razvijenom društvu i državi. Demokratija u stvari definiše položaj građanina u društvu u kojem živi i kreće se od građanina kao podanika do građanina kao suverena, tj. slobodomisleće individue. U tom dvojstvu se izražava i današnji položaj građanina u našem društvu.
Nakon raspada velike Jugoslavije i sloma samoupravnog socijalizma, Crna Gora je do polovine 2006. godine, tj. do 21. maja, kada je održan referendum, bila u zajednici sa Srbijom. Od devedesetih godina prošlog vijeka, nakon uspostavljanja višestranačke vlasti, DPS je kao nosilac vlasti, sve do podjele na dva krila vodio politiku oslanjajući se na parole „nova razvojna filozofija“, „godine počinju januarom“, „snaga države“ i tome slično. Govorilo se o brzom razvoju, zapošljavanju, boljem standardu građana, većoj demokratiji i slobodama građana, pravu i pravdi, sigurnoj socijalnoj zaštiti i o još mnogo čemu. Nakon podjele i pobjede na predsjedničkim izborima, Milo Đukanović, uz podršku SAD, kreće u akciju osamostaljivanja Crne Gore, preuzimajući program Liberalnog saveza. Od velikosrbina postaje nacional-separatista, a od komuniste anarho-liberal. Nakon tog „dobrovoljnog“ presvlačenja, u prvi plan izbija pitanje državnosti Crne Gore, praćeno tranzicijom koju karakterše neviđena lopovska privatizacija do konačnog uništenja privrednih subjekata. Uz takvu privatizaciju, rađaju se kriminal i korupcija pod upravom vrha vlasti, a umjesto demokratije stimuliše se partitokratija i blokiraju se sve vrijednosti savremenog društva. Umjesto istovremenog stvaranja države i razvoja demokratije, prednost se daje državi, a demokratija se zaglavila u partitokratiji DPS-a i njenog čelnika. Tako su građani postali podanici koji se mire sa sve lošijim stanjem u državi. Takvom stanju je nažalost doprinijela i politički i organizaciono nedovoljno zrela opozicija. Izbori su postali puka formalnost kojom se potvrđuje dominacija DPS-a režima i Mila Đukanovića. Sve to je doprinijelo da se zemlja nađe u ekonomskim i socijalnim teškoćama, radnička klasa i srednji sloj su uništeni, baš kao i privreda. Na desetine hiljada radnika prisilno je istjerano iz fabrika, a putem raznih protesta i štrajkova glađu pojedini su uspjeli da obezbijede bijedne penzije od kojih se teško može preživjeti. Zato veliki broj građana, posebno sa sjevera bježi u pečalbu tražeći spas. Nasuprot tome, vrh vlasti i oni oko njih žive u izobilju. Domaći i svjetski mafijaši uz pomoć vrha vlasti, posebno ‘’gospodara’’, zauzimaju najatraktivnije resurse naše zemlje, a prividni mir praćen podaništvom i dalje se održava. Takav oblik „demokratije“, nažalost, svojim aktivnostima podržava i jedan broj opozicionih stranaka. Ono što javno govore ne korespondira s onim što čine. Ovoj zemlji i ovom narodu potrebni su demokratski, fer i slobodni izbori, kao što im treba i referendumom izražena volja za ulazak u NATO alijansu i Evropsku uniju kada se za to steknu uslovi. Za takav oblik demokratije se zalaže Demokratski front, predlažući i vaninstitucionalna sredstva demokratske borbe. Proteste i ulične demonstracije, zašto da ne, ako se s vlašću ne mogu dogovoriti uslovi za slobodne i fer izbore. Put ka tome je prelazna vlada. Svaki izgovor, bilo koje stranke ili pojedinca da sve to treba „dobro odmjeriti“ stvar je neodlučnosti i podaništva odraz želje da se postojeće stanje mijenja. Hrabrost nije u javnom blefiranju bilo kog pojedinca već u stvarnoj akciji i jedinstvu onih koji su spremni za promjene. Demokratski front je prihvatio istorijski izazov da krene u promjene i dovede do pomirenja u Crnoj Gori. Hoće li dovoljan broj građana prihvatiti taj izazov, zavisi od njihove spremnosti za promjene. Jedno je sigurno, boljitak i slobodu niko nam ne može donijeti osim nas samih. Čekanje da nas podrže određeni međunarodni centri moći je „nada u nenada’’. Treba znati da centri moći imaju svoje interese i svoju cijenu, a mi već kasnimo s promjenama i zato već plaćamo veliku cijenu.
Kao penzioner, spreman sam da dam doprinos promjenama i pomirenju u Crnoj Gori, te zato i pozivam sve penzionere da budu spremni za promjene kako bi svom životu vratili dostojanstvo. Treba da damo doprinos, težeći da naši potomci žive u slobodi i miru, u državi u kojoj će im biti obezbijeđen siguran i dostojan život u zemlji predaka.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.